Rukomet, dječaci, utakmica mlađih dobnih skupina. Na tribinama desetak roditelja. Viču na suce, viču na djecu, viču jedni na druge, čuje se, udari ga! , nedaj nikome ! , igraj sam ! igraji sl., prijete trenerima, sucima, protivničkim igračima. U što se pretvaraju roditelji kada stanu uz ogradu rukometnog igrališta? Možda bi ih netko trebao snimati, sigurno bi se mnogi posramili. Naravno da se svi roditelji ne ponašaju ovako ali je činjenica da je sve više onih koji smatraju da je takvo ponašanje normalno pa čak i poželjno te da će na taj način pomoći svome djetetu da bude bolji rukometaš. Što je mnoge roditelje tako izopačilo da sport gledaju samo kroz pobjedu pod svaku cijenu?
Zašto su od malena opsjednuti svojom djecom i u njima vide samo nove Baliće i Metličiće? Najčešće su uspjeh i novac koji pojedini sportovi nose jedino što određen broj roditelja vidi. Veliki broj roditelja, preko djece pokušavaju ostvariti svoje ambicije. Tjeraju ih da izostaju iz škole, da treniraju bolesni ili povrijeđeni, prate ih svugdje, miješaju se u rad trenera, komentiraju i dobacuju na treninzima i utakmicama, ako treba i platit će platitsamo da dijete igra. Zato veliki broj izuzetno sposobne djece otpada u takvom odnosu snaga. Ovakvo ponašanje utječe i na djecu. Psuju, šire ruke na svaku sudačku odluku, podmuklo udaraju protivnika i postaju sebični.
Ne treba posebno napominjati da je cilj škole rukometa odgoj u sportskom duhu, a ne stvaranje velikih rezultata koji u ovoj dobnoj kategoriji stvaraju prevelik pritisak na djecu i roditelje. Treneri moraju zauzimati čvrsti stav kada su u pitanju roditelji i njihova djeca na treningu i natjecanju. Ne smiju nipošto dopustiti diskriminaciju među djecom te koristiti dvostruke kriterije prema djeci. Nijedno dijete ne smije biti privilegirano ni zbog čega a ponajmanje zbog nekakve usluge uslugeroditelja treneru.
Treneri moraju s roditeljima uspostaviti dobru komunikaciju koja će prije svega biti usmjerena na odgoj i obrazovanje djece, a ne na rukometnu struku. Također moraju uputiti roditelje u specifičnosti rukometnog sporta, informirati ih o zdravstvenom statusu njihove djece te o potrebnom usvajanju higijenskih i prehrambenih navika izvan rukometnog terena. Roditelji međutim trebaju dati podršku djeci u bavljenju rukometnim sportom, nagraditi svaki njihov pokušaj i nastup bez obzira na postignuti rezultat. Sport mora povezivati i oplemenjivati ljude, stvarati prijateljstva za cijeli život, unapređivati zdravlje i kvalitetu života, pripremiti djecu za životna iskušenja, formirati radne navike, učiti ih razumijevanju, poštivanju pravila itd. To su prave vrijednosti sporta koje roditelji moraju prepoznati, poticati ih i u suradnji s djecom i trenerima razvijati.
Dobro je da roditelji budu prisutni za vrijeme treninga i natjecanja jer će na taj način bolje upoznati svoju djecu i njihovo ponašanje ali se nipošto ne smiju miješati u rad trenera jer na taj način ruše njegov autoritet ispred djece. Također je poželjno da trener uključi u rad škole rukometa roditelje koji imaju entuzijazma ali taj rad se mora svesti na logističku potporu a nikako na rad na rukometnom terenu. Zaključno, može se reći da roditelji ne bi smjeli psovati suce ili komentirati trenerske odluke, već pljeskati dobrim potezima i sportskom ponašanju svakog djeteta bez obzira u kojoj ekipi igra i kakav rezultat postiže. Jedino ovakvim pristupom i ponašanjem roditelji mogu pomoći svojoj djeci da budu bolji rukometaši. Važno je da roditelji i treneri djeluju u suglasju na ostvarenju zajedničkog cilja. Taj cilj u ovom uzrastu nije prioritetno stvoriti potencijalne vrhunske rukometaše već prvenstveno odgojiti zdravog sportaša u svim dimenzijama kao kompletne osobe.